Golubi

Ukratko, 2:59:02, samo sam dva puta išao brže. Prije godinu i po ovo je bio san. Manje od 5 minuta od osobnog. Mogao bi napisati da sam bio loš, ali mislim da to ne odgovara istini. Ne osjećam se tako. Osjećam se dobro.

Uširoko, pa probudio sam se u šest i to alarm. Spavao ko zaklan. Obično mi se to nije događalo. Zadnja četiri sam trčao izvan Hrvatske, pa sam se obično budio dosta ranije prije alarma, pa okretanje po krevetu i tak. Rekli bi idealno naspavan. Doručak mi je nekako teško sjeo. Nikako mi nije išlo. Opet ovih prijašnjih sam se moral suzdržavat na doručku. Možda sam u subotu previše pojeo, a opet jeo sam koliko inače. Idući put ću otići u Zagreb u subotu u neki hotel, tako da se nepošteno naspavam i pošteno doručkujem. Odlučio sam ići vlakom do Zagreba. Trčim maraton, meni to ko praznik, pa nisam htio opterećivati ekipu iz kluba, a ni sebe s čekanjima poslije trke. Ekipa iz kluba je bila dan ranije po brojeve, pa sam u subotu dobil vrećicu, pohranio broj u kuvertu iz Ljubljane o lani. Sjednem u auto, hoću ključ okrenut, blink, pa broj nisam uzel. Krasno!

Vozim se tako ja autom prema vlaku, jedva 60, i tup, ode golub. Bacim pogled u retrovizor, leži na cesti, ne miče se. A j… te, ubio goluba. Ma ne, što će još poći po zlu. Previše sam se naspavao, loše doručkovao, ubio goluba, hoću li doći uopće u Zagreb?

Stigao u Zagreb bez daljnjih stresova, otišao na kavu u Malu kavanu (valjda) i tu započinje najzanimljiviji dio današnjeg dana. Susreti. Sjednem za stol i onda za drugim stolom vidim Marka, bivšeg kolegu iz firme (bili smo i u istom timu). Otkrio je čari trčanja, pa ide na svoj prvi polumaraton (završio ga je). Odlazim prema svlačionicama. Ove godine su organizatori odlučili uvesti garderobe za stvari. Gužva je pred garderobama. Odem se presvući i sretnem svog profesora iz srednje i kolegu iz srednje i prekaljenog trkača Željka (30 godina trčanja). Vratio se trčanju nakon operacije. Gužva je i dalje pred garderobama, pa mi ne pada napamet da čekam u redu, već ostavljam stvari u svlačionici. Naravno, nisam jedini.

Gužva na startu, ali ne kako je znalo biti. Opet ima specijalaca koji idu tamo di im nije mjesto. Da citirim Bandića: Ja znam di živim. Nije ovo Švicarska. Nije bilo nekakvih velikih govora i krećemo. Pa išao sam po planu. Nisam čak ni zaglavio u nekakvoj gužvi. Osjećaj je dobar. Nema problema s okrepama. Ok, trčim brže od većine maratonaca i polumaratonaca pa nema gužve. Nisam vidio kako to izgleda kada, primjerice, velika grupa školaraca naleti na okrepu. Ususret nam dolaze brži trkači, pa kasnije sporiji, a trudim se zapljeskat, bacit koju poruku podrške ekipi koju znam. I uz samu stazu je bilo poznatih lica Tajči & family, Katica, pa Marko, Renata, Piskač, pa Vanja, Mihaela, Luka, Hana, Dinko, Natalija i tak, možda koga i nisam zamjetio. Nice. Vraćamo se na trg, pa niz Ilicu. Dobra je atmosfera, i dalje ide ok.

Ulazak u drugi krug. Ostao sam sam. Sva ekipa oko mene je trčala polumaraton. Skoro nikad se ne okrećem na utrkama, pa ne znam koliko su mi ostali blizu, ali ispred mene nema nikog. Izlazimo na Vlašku i onda skužim da ima tamo daleko neko ispred. Očekivao sam da bude rijetko, ali baš toliko. Leglo mi je to nekako kao jutrošnji doručak. U međuvremenu su počeli i bolovi u oba stopala. Odmah ispod prstiju. Svaki korak. Tenisice, čarape? Imaju tenisice maraton, par polumaratona, treninge tempa. Valjda čarape. Nakon što sam se presvukao, sve je ok. U međuvremenu sam stigao maratonca ispred mene, ali nas je opet dostigao drugi maratonac, a i meni su noge postale malo teške i osjećao sam da to nije to, pa sam nakon tridesetog kilometra stisno lap, i počeo usporavati. Zaustavljao se na okrepama, pa popio, umio se i tak. Plan je bio završit ispod tri sata. Plan obavljen. Mogao sam se još malo više patiti pa završit s 2:57 ili bi završil s 3:10. U tom sporijem dijelu trke sam par puta osjetio da mi je desna zadnja loža bila napeta i to mi je bilo mučno. Prije tri godine sam na ZG maratonu zezno ložu, pa neću sad ponovno.

Cilj. Medalja oko vrata. Službeno upoznajem kolegicu Tanju iz firme koja je odradila uspješno svoj prvi polumaraton. Na okrepi srećem Pinkija, koji je svratio iz Irske da otrči maraton. Bivši kolega iz firme, s kojim sam na svojim prvim bankarskim igrama uzeo pehar. Na okrepi davim se u narančama. Nakon presvlačenja vraćam se po još naranči i onda još jedan susret. Profesore, ne znam jel me se sjećate, ali odmah sam se sjetio. Tomislav je isto iz Irske potegnuo da otrči maraton u Zagrebu. I lijepo ga je otrčao. To mu je treći. Ima neki irski i Hamburg u nogama. Pričamo tako kod okrepa i čujem nema više pive. Nema Žuje za mene. Dajte mi da se kaznim. Izgleda da sam toliko loš da ne zaslužujem ni kaznu. Na ručak ne idem iz principa je je moj prijedlog da se ručak kao takav ukine, te da se umjesto toga pojača okrepa u cilju.

Dolazim u Medvedgrad. Gomila ljudi unutra, većinom trkači. Bacam pogled na jelovnik i što vidim medvjeđa šapa za jest. I što ćeš drugo naručit. Najbolji dio grizlija su šape, i to kad nahrupe crvi na njih. Tko tome može odoljet (Karl May, Winnetou I, Sam Hawkens nakon što greenhorn nožem ubije grizlija). Na koncu se ipak radi o ramsteku s malo narezane kobase, tako da to liči na nekakvu šapu. Pojela se i juhica, a popilo se i pivo Crni Jack.

Idem nazad na trg i primjećujem da me golubi čudno gledaju. Znaju. Šu, šu. Neće se maknut. Znaju.

PS
Na povratku vlakom sam sreo i Slavka, koji puno utrka zabilježi svojim fotićem, tako i ovu.

Post o čekanju

Jedan od onih tjedana u godini. Tjedan u kojem se trči maraton. Još uvijek to shvaćam ozbiljno. Malo ću paziti na hranjenje. Trčat ću samo malo i to u utorak i četvrtak. Šišanje je u srijedu u pol sedam. Naručil sam se još u kolovozu. Kaj je sigurno, je sigurno. Stavit još u reminder da treba i nokte na nogama podrezat. Odmah nakon Varaždina mi je sve izlgledalo idlično, ali sad ima neki filing da ću biti loš. Misli pozitivno. Bit ću loš. Zadnja četiri maratona koja sam trčao bio sam dobar. Ne možeš stalno biti dobar. Moraš biti ponekad i loš. Probat ćemo ići petake ispod 20:30 (osim možda prvog, vjerojatno će biti gužva, a i treba se zagrijat).

Odlučio sam da ću trčat maraton s 405-icom, umjesto Fenixom 3. Odmah nakon toga Fenixu se raspo remen nakon godinu i po. WTF? Nosim ga svaki dan, otrčao sam jedva 2000km. Mazim ga i pazim. Krenuo sam kupit novi remen i onda na Gazdinom web shopu nema više crvenog remena. Pa sam se malo bolje zagledao i vidim da piše da remen ima dvije godine garancije, pa sam ga poslao na servis pa ću vidjet oće li to mjenjat ili ne. Drag je meni Fenix, lijep je i to, možeš se k****t, ali mislim da više neću kupovati takav tip sata. Trebaš se odlučit, oš bit sportaš ili šminker. 405-tica je rugoba, ali njoj vjerujem. Ako ikada crkne kupit ću Polar (koji nema android wear) ili TomTom. Moraš imat uvijek jednog za rezervu 🙂

Dočekao sam da mi stave čvrklju da sam platio startninu. Sad samo još treba dočekat nedjelju i start. Nakon toga će sve biti lakše. Dotada će mi višak slobodnog vremena ubijat The Shrike. Opet čitam, peti ili šesti put, Hyperion Cantos. Meni je to nešto najbolje od SF-a što sam čitao. Ima četiri knjige Hyperion, The Fall of Hyperion, Endymion i The Rise of Endymion. To se ne čita, guta se. Nakon toga krećem u još jedan čitalački poduhvat. Edward Gibbon: The History of the Decline and Fall of the Roman Empire. Šest tomova. Knjižuretina iz 18. stoljeća u šest tomova. Šest. Ne čitam samo (znanstvenu) fantastiku, već i ozbiljna djela. Ove godine sam pročitao već jednu (jako čitljivu knjigu) koja se dotiče rimske povijesti Mary Beard – SPQR: A History of Ancient Rome. Osim toga u zadnje dvije godine čitao sam malo i o prvom i drugom svjetskom ratu David Stevenson – 1914-1918: The History of the First World War, Max Hastings – Inferno: The World at War, 1939-1945. Zanimljiva mi je bila i Geert Mak – In Europe: Travels Through the Twentieth Century. Na čitanje sam se odlučio nakon što se dokumentarna serija s istovjetnim sadržajem prikazivala na televiziji. Uz Gibbona, mogao bih istovremeno ponovno krenuti čitati i Martinov serijal. Možda se dočekaju i The Winds of Winter.

Checkpoint

Ukratko: Pripreme za ZG maraton su u fazi proučavanja maratona u Budimpešti koji je također 09.10. (prijave, prijevoz, smještaj).

Prijaviš se za Varaždin, pojaviš se na listi, platiš, pa se pojavi i DA na listi. Oke, nije tolika navala. Ajde.

Cener. Prijaviš se 22.08. u 6 ujutro i odma platiš. Kaj je sigurno je sigurno. Drugi dan prijave zatvorene, jel se prijavilo 1900 ljudi. Treći dan ti stigne mail s računom koji služi i kao vaucher. Danas 29.08. vidim i obavijest di su stigli s obradama uplata. Vele da će do kraja tjedna bit objavljena startna lista. Za one koji ne prate, utrka je 06.11.

Prijaviš se za Zagreb, uplatiš startninu 11.07. i čekaš da ti stave da si uplatio. I tako čekaš. Čekaš. Pa im pošalješ mail. Pa ti oni pošalju mail da im ti pošalješ potvrdu o uplati. Pa pošalješ. I tako čekaš. Čekaš. Čekam. Kajjaznam, ono na stranicama ZeGe marartona su dva organizacijska odbora s 30 ljudi. Izgleda da je to malo. Recimo, za Varaždin i Cener nisam vidio listu članova organizacijskih odbora. Vjerojatno su to tolike količine podataka da to serveri ne mogu prožvakat. Kajjaznam, platil sam internet bankarstvom, i poslal tu potvrdu. Kajjaznam, možda sam trebal ispunit HUB3 i otić u poštu i to poslat. Pokorno prosim, od pošte su štempl vudrli…

Naravno da se sjećate ovoga! Ne?

– Gospon satnik, pokorno prosim, od opčine su štempl vudrli…
– Jest! Štempl! Vi prefrigani Zagorci, kao da ja ne znam što je štempl! Štempl košta dva
purana! Zar ja, misliš, nisam takav mudrijaš kao ti? Na! Pa još si i neobrijan! A tko se
tamo na lijevom krilu miče? Koja je to svinja?

Prvi koji u FB komentar napiše autora i djelo (bez gugleta) ima pivu u Varaždinu 🙂

A možda me i ne vole, pa mi neće dat da trčim, pa onda najbolje da ja i dalje nastavim škicat Budimpeštu. Bolje golub u ruci nego vrabac na grani.

Treninzi idu po planu, sve je super i sve za pet ili Garmin laže. Ma, Garmin laže. Prije maratona planiram trčat Varaždin, al ne znam kak. Trčat prva tri kilometra sporije, pa tri brže, pa tri sporije, pa tri brže i tako to… Ljudi će me ružno gledat. Ili recept iz Splita i Vrbovca, prvo polako, pa onda nakon zagrijavanja od 5, 7, 8km, se samo pustim. Odo ja na trening.
Ajd bok!

Na putu prema dole

Nakon Trevisa ove godine i 3:02 nije mi preostalo ništ drugo nek da na jesen probam ić ispod 3 sata. Odluka je pala na Zagreb. Bez nekog premišljanja. Bilo je lako. Nisam ga trčal od 2010. i zaželio sam ga otrčat. Tu sam trčal prvi maraton, baš bi bilo zgodno tu otrčat i deseti maraton. Staza je ravna. Dalo bi se tu ići ispod 3, na 2 i nešto. Na putu prema dole 🙂 Dobar lajtmotiv.
Pripreme korektno odrađene, bilo je nekih problemčića, pisal sam o tome ranije. Vjerojatno sam jedan trening dužine išel prebrzo. Ali, sve u svemu sam bil zadovoljan. Skoro pa uvjeren da se samo trebam pojavit na startu, krenut i evo ga, prvi krug je gotov, iz Dubrave sam taj čas ponovo na Trgu pa dodam još malo gasa i to je to. Kad s takvim stavom dođeš trčat maraton onda dobiješ kaj zaslužiš. Do 28km je bilo dobro. Kod table 28km (volim ja garmina, al na maratonu tabla je ipak tabla) sam bacil pogled na sat i pisalo je 1:58 i koja sekunda. Videl sam poslije da Mađari kažu da na 28.9 km je bilo 2:02:09. Vrlo prihvatljivo. Još u trci za ispod 3 – mislim si ja. E bome nisi – misli si Bog maratona. Tko jači, taj kvači. Grčevi u jednom ili dva prsta na desnoj nozi. F…..g prst se frče na sve strane. Frče, pa stane, frče, pa stane. Naravno, i tempo počel padat. Ne previše, tak 10 sekundi. Na 32km smo se oprostili po zadnji put od mojih vjernih navijača, Renate i njenog sina. Onda su počela probadanja u zadnjoj loži, opet na desnoj nogi. To je ona iz kolovoza. Uglavnom su se nastavila do kraja. Moral sam se par puta zaustavit. Čak sam mislil da ću morat odhodat završni dio od okreta u Ilici do cilja, ali ipak uspjel sam to nekak otrčat. Na koncu je ispalo 3:11:55. Kad sam prestal trčat nije bilo više nikakvih probadanja, grčeva. Sve kul. Dan poslije, nema nikakvih bolova. E sad da idem nogu opteretit, nisam siguran.
A sada, što bi bilo, kad bi bilo. Da sam išao nešto sporije prvih 28km. Recimo, na 1:59:59. Hm, … Bilo je puno soli na meni posle trke, pa da sam popio malo više vode na svakoj okrepi, iako mi nije izgledalo da je teško vrijeme za trčanje. Hm, hm, … Da sam malo više treniral. Hm, hm, hm, … Da sam malo manje treniral. Hm, hm, hm, hm, … Da sam … Znam, tenisice mi ne valjaju. Donose mi nesreću. Ni jednu dosad trku nisam dobro odradil. Panj i sekira ih čeka. Riješili smo problem.
Jel bi trčal ispod 3, da nije bilo problema, ne znam. Možda. Možda nisam bil spreman za ispod 3, ali ispod 3:05 bi išao. Naravno, možda. Ništa, do studenog bez trčanja. A onda samo preostaje odabrati proljetni maraton. Treviso? Pa imaju novu stazu …

Čini mi se da je cijela manifestacija bila uspješna. Okrepe u redu, policija u redu, poneki tramvajac malo nervozan. Bandić nije trčal, pa su se organizatori mogli posvetiti i ostalim sudionicima.