Golubi

Ukratko, 2:59:02, samo sam dva puta išao brže. Prije godinu i po ovo je bio san. Manje od 5 minuta od osobnog. Mogao bi napisati da sam bio loš, ali mislim da to ne odgovara istini. Ne osjećam se tako. Osjećam se dobro.

Uširoko, pa probudio sam se u šest i to alarm. Spavao ko zaklan. Obično mi se to nije događalo. Zadnja četiri sam trčao izvan Hrvatske, pa sam se obično budio dosta ranije prije alarma, pa okretanje po krevetu i tak. Rekli bi idealno naspavan. Doručak mi je nekako teško sjeo. Nikako mi nije išlo. Opet ovih prijašnjih sam se moral suzdržavat na doručku. Možda sam u subotu previše pojeo, a opet jeo sam koliko inače. Idući put ću otići u Zagreb u subotu u neki hotel, tako da se nepošteno naspavam i pošteno doručkujem. Odlučio sam ići vlakom do Zagreba. Trčim maraton, meni to ko praznik, pa nisam htio opterećivati ekipu iz kluba, a ni sebe s čekanjima poslije trke. Ekipa iz kluba je bila dan ranije po brojeve, pa sam u subotu dobil vrećicu, pohranio broj u kuvertu iz Ljubljane o lani. Sjednem u auto, hoću ključ okrenut, blink, pa broj nisam uzel. Krasno!

Vozim se tako ja autom prema vlaku, jedva 60, i tup, ode golub. Bacim pogled u retrovizor, leži na cesti, ne miče se. A j… te, ubio goluba. Ma ne, što će još poći po zlu. Previše sam se naspavao, loše doručkovao, ubio goluba, hoću li doći uopće u Zagreb?

Stigao u Zagreb bez daljnjih stresova, otišao na kavu u Malu kavanu (valjda) i tu započinje najzanimljiviji dio današnjeg dana. Susreti. Sjednem za stol i onda za drugim stolom vidim Marka, bivšeg kolegu iz firme (bili smo i u istom timu). Otkrio je čari trčanja, pa ide na svoj prvi polumaraton (završio ga je). Odlazim prema svlačionicama. Ove godine su organizatori odlučili uvesti garderobe za stvari. Gužva je pred garderobama. Odem se presvući i sretnem svog profesora iz srednje i kolegu iz srednje i prekaljenog trkača Željka (30 godina trčanja). Vratio se trčanju nakon operacije. Gužva je i dalje pred garderobama, pa mi ne pada napamet da čekam u redu, već ostavljam stvari u svlačionici. Naravno, nisam jedini.

Gužva na startu, ali ne kako je znalo biti. Opet ima specijalaca koji idu tamo di im nije mjesto. Da citirim Bandića: Ja znam di živim. Nije ovo Švicarska. Nije bilo nekakvih velikih govora i krećemo. Pa išao sam po planu. Nisam čak ni zaglavio u nekakvoj gužvi. Osjećaj je dobar. Nema problema s okrepama. Ok, trčim brže od većine maratonaca i polumaratonaca pa nema gužve. Nisam vidio kako to izgleda kada, primjerice, velika grupa školaraca naleti na okrepu. Ususret nam dolaze brži trkači, pa kasnije sporiji, a trudim se zapljeskat, bacit koju poruku podrške ekipi koju znam. I uz samu stazu je bilo poznatih lica Tajči & family, Katica, pa Marko, Renata, Piskač, pa Vanja, Mihaela, Luka, Hana, Dinko, Natalija i tak, možda koga i nisam zamjetio. Nice. Vraćamo se na trg, pa niz Ilicu. Dobra je atmosfera, i dalje ide ok.

Ulazak u drugi krug. Ostao sam sam. Sva ekipa oko mene je trčala polumaraton. Skoro nikad se ne okrećem na utrkama, pa ne znam koliko su mi ostali blizu, ali ispred mene nema nikog. Izlazimo na Vlašku i onda skužim da ima tamo daleko neko ispred. Očekivao sam da bude rijetko, ali baš toliko. Leglo mi je to nekako kao jutrošnji doručak. U međuvremenu su počeli i bolovi u oba stopala. Odmah ispod prstiju. Svaki korak. Tenisice, čarape? Imaju tenisice maraton, par polumaratona, treninge tempa. Valjda čarape. Nakon što sam se presvukao, sve je ok. U međuvremenu sam stigao maratonca ispred mene, ali nas je opet dostigao drugi maratonac, a i meni su noge postale malo teške i osjećao sam da to nije to, pa sam nakon tridesetog kilometra stisno lap, i počeo usporavati. Zaustavljao se na okrepama, pa popio, umio se i tak. Plan je bio završit ispod tri sata. Plan obavljen. Mogao sam se još malo više patiti pa završit s 2:57 ili bi završil s 3:10. U tom sporijem dijelu trke sam par puta osjetio da mi je desna zadnja loža bila napeta i to mi je bilo mučno. Prije tri godine sam na ZG maratonu zezno ložu, pa neću sad ponovno.

Cilj. Medalja oko vrata. Službeno upoznajem kolegicu Tanju iz firme koja je odradila uspješno svoj prvi polumaraton. Na okrepi srećem Pinkija, koji je svratio iz Irske da otrči maraton. Bivši kolega iz firme, s kojim sam na svojim prvim bankarskim igrama uzeo pehar. Na okrepi davim se u narančama. Nakon presvlačenja vraćam se po još naranči i onda još jedan susret. Profesore, ne znam jel me se sjećate, ali odmah sam se sjetio. Tomislav je isto iz Irske potegnuo da otrči maraton u Zagrebu. I lijepo ga je otrčao. To mu je treći. Ima neki irski i Hamburg u nogama. Pričamo tako kod okrepa i čujem nema više pive. Nema Žuje za mene. Dajte mi da se kaznim. Izgleda da sam toliko loš da ne zaslužujem ni kaznu. Na ručak ne idem iz principa je je moj prijedlog da se ručak kao takav ukine, te da se umjesto toga pojača okrepa u cilju.

Dolazim u Medvedgrad. Gomila ljudi unutra, većinom trkači. Bacam pogled na jelovnik i što vidim medvjeđa šapa za jest. I što ćeš drugo naručit. Najbolji dio grizlija su šape, i to kad nahrupe crvi na njih. Tko tome može odoljet (Karl May, Winnetou I, Sam Hawkens nakon što greenhorn nožem ubije grizlija). Na koncu se ipak radi o ramsteku s malo narezane kobase, tako da to liči na nekakvu šapu. Pojela se i juhica, a popilo se i pivo Crni Jack.

Idem nazad na trg i primjećujem da me golubi čudno gledaju. Znaju. Šu, šu. Neće se maknut. Znaju.

PS
Na povratku vlakom sam sreo i Slavka, koji puno utrka zabilježi svojim fotićem, tako i ovu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.