Darwin

15.06
Ode prepona na lijevoj nozi na nogometu u Varaždinu.

25.06.
Prvi pokušaj trčanja neslavno završava nakon 10 m. Mogu trpjet bol, ali čini mi se da nema smisla. Vjerojatno ću samo pogoršati stvari. Odlučujem se na hodanje. To ide. Nema problema. Prehodao cijelih 5 km. Ionako tijekom radnog dana (od odlaska na posao do dolaska doma) prehodam oko 7 km.

27.06. i 28.06.
Vikend, hodanje opet. Ovaj put 8 i 9 i po kilometara. Tempo 9 i po po km. Sporo, a to znači samo jedno: na nasipu mušice, muhe, obadići, a u šumi komarci. Cijelo vrijeme mašem šiltericom ko živine repom.

29.06.
Krenul sam hodat, ali komarci su fakat bili naporni. I ništa, počneš trčat. Eppur si move! Ide, trčim! Letim! Malo ispod 7 min/km! Do granice bola. Nakon kilometra moram malo prohodat, ali opet ide, ide, ide. Hodaš, trčiš, hodrčiš. Opet vam poklanjam vam novu riječ. Hodrčanje – kombinacija hodanja i trčanja.

30.06.
Strela Božja vu te pukla! Pa recimo da je to opis onog trenutnog bola nakon pokušaj preskakanja lokve od pola metra s doskokom na krivu, tj. lijevu, ozlijeđenu nogu. Nastavil sam s hodrčanjem.

01.07.
Prošel sam na tehničkom (čak mi je i željezo ok) i popil najbolji espresso u Zagrebu (kaže doktorka (dragi domoljubi – češki)) i istrčo strašnih 7,38 km u tempu od 5,35 min/km. Kakav dan!

02.07.
Prvi puta preko 10 km i opet brže nego dan ranije 5,34 min/km.

04.07. – 05.07.
Petkom se skoro nikad ne trči. Post. Odrađena još dva trčanja. Zaokružili smo tjedan (ponedjeljak – nedjelja) na 53,2 km.

06.07. – 12.07.
Trčalo se cijeli tjedan. Skupilo se 73,7 km. U subotu preko 17 km. Problemi s oblačenjem čarape na lijevu nogu i dalje traju. Osjeća se prepona. Na trčanju nema bolova, ali nema ni nekog forsiranja. Uglavnom se ide oko 5 min/km. Probao sam trbušnjake. Odustajem, malo mi izgleda riskantno. Probat ću opet za dva tjedna.

13.07. – 16.07.
Trči se odmah nakon posla. To je 6 popodne. Nije baš najugodnije. Sve se cijedi. U ponedjeljak 16 i po za sat i dvajst, a prsti su mi izgledali ko da sam ih sat i dvajst držal u vodi. Smežurano. Bljak. Najavljuje se još toplije i toplije i toplije. Pa ima lijeka i za to.

18.07.
Dvije godine, a možda i dulje se nisam ustao u 5 ujutro, radi trčanja. Planiram trčati dva sata, i kad su ovakvi vremenski uvjeti, ovo mi se čini jedino logično. Krenuti u najhladnije doba dana. Utvaram si da sam postao pravi trkač. Pazi, dignem se u pet, stavim kuhat kavu, počnem jesti (peciva, sir, salama), složim okrepu za trening, popijem kavu, dve, tri čaše vode, obavim wc i u petnasjt do šest stisnem gumb start na vuri. Kad trčim dva ili više sata okrepa stoji u autu pa radim nekakve krugove, u ovom slučaju dva. I tak, dobro mi je išlo, na koncu je bilo 24,6 km za 2:06. Nekad se zna desit za vrijeme trčanje da osjetim okuse sremske kak putuju prema gore, ali nemaju dovoljno snage da svladaju sile gravitacije, pa se uredno povuku tam di im je mjesto.

19.07.
Trčim, treniram sam sa sobom. Izuzetno rijetko, možda jednom godišnje odradim neko trčanje s nekim i to potpuno slučajno. Onaj dan u godini. Krenul sam jednim putem uz šumu koji je izgledao lijepo ispeglan. Kad je završio u šumi, put se pretvorio u ogromne kanale koje su izdubili ovovremenski ogromni, teški traktori, pa sam se vratil nazad i zatekao jednog kolegu trkača koji je se spremao krenut na svoje ranojutarnje nedeljno trčanje. Ipak nisam potpuno asocijalan, pa sam mu se odlučio pridružiti. Krenuli smo uz nasip uz Črnec prema Glogovnici, malo pročaskali. Druženje ima svoju cijenu. Prilagođavanje njegovom tempu (što mi nije teško palo), ali 7 km trpljenja dosadnih obada. Fakat su bili naporni.
Kad su ovako vrući dani onda trčim bez majice (osim kad sam u šumi). Malo se D-vitaminiziram, pa mi onda bolje stoje bijele teniske NIKE kratke hlače (pošteno kratke, da nosim bokserice, vjerojatno bi virile vani) koje sam kupil 1994. godine. Nose se svako ljeto, malo su rubovi popustili i pojavile se resice, ali barem još jedno ljeto budu pregrmele. Kaj da velim, NIKE kao ja (ima neka Feralova naslovnica ili zadnja stranica s tom rečenicom). Izgleda da se danas takve stvari više ne proizvode. Kaj sve mora bit do koljena? Tak ni u takvima se ne mre v cerkvu.
Kasnije oko 13:15 vozio sam se Vrbovcem, uključena klima, vani dobrano preko 30 u hladu, čisto nebo, asfalt gori. Naravno, neko trči. Baulja, glava je dolje. Kapu nema. Nema ni rukavice. Ima nekakvi dugi rukav gore, crni, pa preko toga još nekakvu kratku majicu (bijelu), dole mu se isto koža od nogu ne vidi. Nešto je crno, tajice, čarape, štrample, pa preko toga nekakve sportske gaće (do koljena). Nema ništ po novinama, valjda je preživel, a mogel je dobit Darwinovu nagradu.
Tjedan je završio s 89,6 km.

20.07.
Pet tjedana nakon ozljede, prvo jutro kad nisam imao problema s oblačenjem čarapa. Nije mi se dalo jest za doručak stari kruh, tak da sam počel bežat petnajst do 8. Nekad trčim po šumi, nekad po nasipu, a nekad i po poljskim putevima. I sad sam završil na poljskom putu. Znate kak izgledaju poljski putevi u ovakvo vrijeme. Posuti fino mljevenom zemljom, pa se svakim korakom pojavljuju obalčići žute prašine. Prašina, znoj, pa kad idem na takvu rutu nosim uvijek iste tenisice. Fakat su zmazane. Da se stave pod mikroskop vjerojatno bi BBC i Sir David Attenborough snimili odličan dokumentarac o čudima prirode.

21.07.
Opet je bilo u planu otrčat jednu dužu prugu, pa je ustajanje u pet. Malo više od 23 km u tempu 4:41 min/km. Mokro, da budem malo zločest, mokro ko da se voziš u HŽ klimatiziranom vagonu.

22.07. – 23.07.
Još dva lakša trčanja, od 7 do 8 ujutro, malo po prašini, malo po makadamu uz autocestu. U hladovini je odlično.

24.07.
Pala je jučer kiša. Danas je petak, pa se ne trči. Nije vruće, pa mi se da i tipkat. Čekaju se knedli s šljivama i svinjskom mašću. Sutra opet u pet, ide se trčat dužina, 30 km. Izgleda da bu stotka ova tjedan. Sve kaj je ispod 30 ne računam pod dužinu, tak da izbjegavam trčanja od 28. Ak sam napravil 28, onda bum još dva natukel. Ne usuđujem se napravit nekakav brži trening, barem do početka kolovoza. Htio bih ići u Ljubljanu, ali … ili ići na nešto mjesec, mjesec i po dana kasnije, ili samo odtrenirat, pa ići na nešto u proljeće, možda čak i Čazmu, ako nude. Ne znam. Naravno, nije mi problem istrčat maraton na 3:10, pitanje je želim li to. A to ne znam. Fuck.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.