Antimarkeri

Ubilo jazavca na autocesti prije dvije godine. Prije mjesec dana istog tog jazavca osudilo da je kriv. Zato što ga ubilo. Nisu nigdje uspjeli rupe naći. Valjda se jazavac teleportiro. Izgleda da je imo krive gps koordinate. E onda se javio neki lik da bi svim živinama stavit markice. Pa koga bi ti markiro? Kad antimarkeri održe demonstacije, nikome neće past napamet takve bedastoće.

Taman sam danas završio s devetodnevnim trkačkim postom. Prigodnih 9 km za 4401 km Na Sesvete sam trčo neki yad. Skoro 33 km na 4:20. I onda si gruntam da idem u Crikvu il na odmor? Odabro sam odmor. Ionako nisam treniro za maraton pa čemu se ići patit.

A nisam treniro jer mi se nije dalo, a i nisam preponu, aduktor (ili što je već bilo u pitanju), htio forsirat. Kao pronašao sam krivca za te probleme. Tenisice. One drogeraške.

Bit će prelazni rok. Od kad sam član sadašnjeg kluba vlada korona. Ako promijenim klub, možda … Možda da stavim oglas na Njušku ili fejs: Rabljeni maratonac kilometraže oko cirka 50 iljada, slabo motiviran za utrke, neutvrđenog glikenejđa, … E glikenejđ. Po njemu treba gledat starosne kategorije na trkama, a ne po osobnoj iskaznici.

Planovi za dalje. Nema. Imam uplaćen Split, ali ne znam. Vidjet ćemo.

Glogovničko mostovlje

Prije desetak dana nisam znao di bi išo trčat, pa mi palo napamet da odem do Mostara i da malo trčim po nasipu Glogovnice. Kad sam stigo do Glogovnice trebalo se odlučit kuda. Jel prema Obreški i Poljanskom, ili prema Varoškom, ili na istok, na Marčane di još nisam trčao? Ipak Marčani, da nastavim ovogodišnju tradiciju trčanja djevičanskim rutama. I tako krenuo prema Marčanima. Ima nasip samo na sjevernoj strani. Bum si otrčal do mosta i nazad. Možda još skrenem malo u šumu, ak bude kakav dobar put, tek tolko da skupim 10, 12 kilometara.

I tako krenem. Nije autobahn, ali nema puno vegetacije pa ide. I tak nakon 4 i po kilometra stigo do mosta u Marčanima. I dalje nasip izgleda solidno, pa idem još malo po njemu. Nakon 6. kilometra se nasip počeo odvajat od Glogovnice uz šumu. Pa idem još malo da vidim do kud ga ima. I tak izbijem na neku makadamsku cestu. Na jednoj strani neko selo (vidio kasnije Prokljuvani), pa krenuo još malo po cesti na drugu stranu. Vidi mosta! A evo još i nasipa! A vidi u daljini i čaznanska dva tornja! Dve Kule! Pa ne izgleda to tako daleko i tako po nasipu (ovaj put sam prešao na južnu stranu) došao do ušća Glogovnice u Česmu u Čazmi i nogom stao na asfalt na cesti prema Bosiljevu. 10,7 km u jednom smjeru. Ajmo nazad.

Pale su mi razne stvari na pamet. Recimo, Zagreb – Čazma offroad verzija. Od Božjakovine do Čazme ruta je tu, još samo treba vidjet jel sa da kaj složit od Zagreba. Zatim, kad sam već dobežal do ušća Glogovnice, možda bi mogel odbežat i prema izvoru. Pa sam počel brojit na koliko sam glogovničkih mostova bil kad sam bil na trčanju. Pa da ih pobrojimo.

Ajmo od ušća. Prokljuvanski most. Cesta je s jedne i druge strane makadamska. Stupovi betonski, dok se trči, hoda, vozi po drvenim gredama. Mostovi kod Marčana, Mostara, Koritne su pravi mostovi. Most kod Gradeca, a tak, da nema ograde ne bi ni skužil da je most. Idući je mladi željeznički most kod Lubene na prugi Gradec – Žabno. Zatim imamo i drveni pješački most kod Buzadovca. Nije brv. Most. Brvi su okrugle. Valjda bu preživel i kad Glogovnica podivlja. Za kraj još ostaje i poljoprivredni most ko Poljane Križevačke. Bliže izvoru nisam išel. A možda.

Od prošlog bloga, sam malo smanjio doživljaj i sad trčim samo 100km tjedno. Imo sam prije dva i po tjedna neke probavne probleme pa sam propustio dva trčanja i imao tjedan od 60km. Nakon par mjeseci bio ponovno u Marči, usput rastrčavao i tuđeg pesa. Srećom, uspio ga uvalit nekom drugom 😜. U ponedjeljak je ovogodišnja kilometraža prešla 4000km (jednom sam na Staru godinu odradil 30km da bi imal tu brojku). U utorak sam proslavio i kraj ljeta. Zadnje bezmajično trčanje ove godine. U Varoškom. Pojavil se još neki put po kojem još nisam bežal. I kak da sad napravim deset dana pauze? Kak?

Porezna reforma

Zadnja četiri tjedna mi je bila prosječna kilometraža 127 kilometara, pa sam odlučio ovaj tjedan kao trčat manje. Valjda. Zasad ide dobro. Vjerojatno neću dosegnut niti 90km, ali ima još tri dana, pa trebam bit oprezan. Evo prošli tjedan, trčim i onda otrčim negdje di nisam još trčo i tako trčim i odjednom bacim pogleda na vuru, a ono već skoro 15 km, a do nazad ima i skoro 9 kilometara. Frka. Trebala bi imat vura alarme: Ej stani malo, kud si zašo? Stić će te noć u tuđini. A staze, a puta? Niđe! Frka. Ili da u toku aktivnosti pritisneš gumb i on ti zapamti poziciju i prikaže je kasnije na karti. A oni razvijaju spavanje s vurom. Ili da te upozori da si prešo državnu granicu. Najozbiljnije.

Evo prije koji tjedan trčo od Gradeca prema istoku i ispala neka mica. I to mica vaka, mica naka! Kaka mica? Prvo je trebala bit mica KaKaŽeica. Nisam se dugo vozio HaŽejom pa da malo vidim sveta, pa da se zaletim do druge županije. A možda ipak mica putovnica. I tako pičim i vidim neke šljakare kako rade. Dođem bliže ono, ne znam jel Nepalci, Butanci, Tamili, … Putovnicu nisam uzo. Što ću sad? Srećom evo i naših. Sjede u kombiću. Možda neki menađment. Donošenje strateških odluka. Grah s kobasam ili gulaš na lovački? Ni mica kombajnerka nije za bacit. Put skreće prema drugoj pruzi, a tamo neka tetka statira u kuruzi. Odma čelom nazad. Još dok nije stigo Mile s kombajnom. Razuman uzmak. A nisam imo ni sto ojra sa sobom (a ni contactless payment na vuri). Ili mica tucačica. U povratku, iznenada, niotkoga gledan, kod nadvožnjaka u Špirancu, pojavio se radnik jedan. I tuca, tuca, tuca, s kladivcem malim nadvožnjaka pilon.

Ne samo da sam imo rekordne tjedne kilometraže, nego se u kolovozu nakupila i rekordna mjesečna kilometraža od 558 kilometra. Stari rekord je bio 480 kilometara. Tjedna kilometraža povećana za 25 posto. I teško se kontrolirat. To je još jedan par tenisica godišnje. Nije to malo. Evo, svake godine mi firma isplati neke pare u lipnju. Evo, 2006. sam prvi put dobio tih 1400kn i mogo sam si kupit 2 (slovima: dva, CAPS LOCKom: DVA) para najskupljih tenisica za trčanje. Nećete vjerovat, ali 2021. sam dobio isto kao i svih prethodnih godina 1400kn i mogu si kupit 2/3 (slovima: dve trećine, CAPS LOCKom: DVE TREĆINE) jednog para najskupljih tenisica za trčanje. Nisam Bakić, ali recimo, 2036. za 1400kn bi vjerojatno mogo kupit 1 (slovima: jedan, CAPS LOCKom: JEDAN) par najskupljih čarapa za trčanje. Možda. A to su samo tenisice. A di je ostalo? Čarape se troše. Šorcevi se troše. Čim se temperatura popne do 20 stupnjeva trčim bez majice (da se bar tu nešto uštedi). Vura se troši. Treba ju češće punit. A struja ide gore. I tako dalje, i tako dalje …

Od kud sad tih 25% povećanja kilometraže? Nameće se samo jedan logičan odgovor. Nuspojava cijepljenja. I zato hoćemo poreznu reformu za cijepljene. Koliko posto ti se povećala kilometraža, tolko posto platiš manje poreza. Je, nek, ti Boga!

Čuvar parkinga u lovostaju

Kako ne treniram (ozbiljno) za nešto, onda mogu radit ono zašto ustvari volim trčanje. Zujat okolo. Vidi put. A još nisam tu trčao. Pa što ne bi sad tu išao? Pa onda gledaš kojegod mapse. Vidi i ovo izgleda kao put. Pa ako još napravim kilometar, dva. I tako to krene … Prošli tjedan 123 km. Ovaj tjedan u 3 dana 65 km, a još imaju tri dana.

Prošli tjedan, srijeda. Parkiraš u Vukšincu kod raspela i odeš prema ribnjacima. Pa onda po šumskim cesta, pa prema Kablu, pa onda malo po šumi ispod Donjeg Markovca. Nije da uvijek ubodeš dobar put. Ili odabereš baš onaj koji završi iza ograde. Jer lovište mora bit ograđeno. Ali opet ima lijepih vizura. Poput stare Česme. I tak odjednom 21km. A u ponedjeljak sam napravio krugoval oko Fuke od 21 i nešto, utorak 19 po Varoškom, morat ću u četvrtak ipak nešto kraću rutu odradit.

Jednom, davno. Kad sam počeo trčat, i bio mlad i spor (više nisam spor) skoro sve sam odrađivao na nasipima uz Črnec i Glogovnicu. I prvi polumaraton, i prvi maraton sam isklesao na tim nasipima. Primjerice, odradil sam čak i dužinu od 40 km za 4 sata za prvi maraton. Toliko sam bio spor da se nisam uspio ni ozlijedit. Jedno od prvih osobnih postignuća mi je bilo da sam krenuo s mosta na Črncu, pa nastavio uz Glogovnicu, pa uz kanal Zelina – Lonja, te završio na mostu u Poljanskom Lugu. I onda nazad. Od asfalta do asfalta. U jednom smjeru skoro 10 km. Tad nisam još imao gps vure. Nisam imal nikakve vure. Ni smartfoni nisu postojali. Tad su još bile kilometarske oznake na nasipu (ne doduše svugdje) pa sam imal dobru procjenu. Prije prvog polumaratona (utrke općenito) sam tu rutu odradil desatak puta i onda se rodila fantazija da se ne zaustavim u Poljanskom nego da pređem most i po drugoj strani odem prema Mostarima i onda tamo pređem most i po drugoj strani se vratim. Jednom sam čak kao krenuo, ali sam nakon 14km se okrenuo i zakuhao na povratku. Već godinama nisam trčao tu rutu. Ove godine sam samo jednom bio na tom dijelu nasipa i trčao sam samo do točke (stvarno je postojala metalna točka, vjerojatno ju je priroda progutala) gdje se nasip odvaja od Glogovnice prema kanalu. Kako sam ove godine počeo zujat po Varoškom lugu, onda sam jednom zazujao i završio na nasipu. I onda vidiš taj most u Mostarima u daljini. Nije nasip svježe pokošen, al je pokošen bar jednom, i kreneš. A kaj buš drugo? Onda dođeš do mosta. Škicaš drugu stranu. Pa mogli bi i odavde jednom krenut.

Prošli tjedan, četvrtak. Most u Mostarima. I tako krenem ja po južnom “nasipu” uzvodno uz Glogovnicu i ide to. Ima jedno kilometar i po makadama, pa je onda više, manje, ugažen traktorski put, ne sredinom hrpta nasipa, već uz korito. I dođem do ušća kanala u Glogovnicu. Slijedi dio koji se još nije kosil ove godine, al se ljudi voze pa ide. Opet odlična vizura. S druge strane nema nasipa, šuma je do Glogovnice. Izgleda baš divlje. I odjednom taj traktorski put završi na šumskoj cesti. I dilema. Desno ili levo? Obreška ili Poljanski? Ajmo za Poljanski. I onda dođeš do mosta u Poljanskom. Veli vura 7 i po km. Vidi puta. Ma kakav put! Autobahn! I kreneš. Pa onda uz ribnjake od Štukaša i samo ide. Baciš pogled na vuru, već je cener (i kilometara i sati), ajmo nazad. I onda dođeš do dijela gdje treba skrenut na nasip. A da ipak idem malo i prema Obreški? Tek tolko. Samo do zavoja. Pa nije ni idući i daleko. Eno još jedan. I kilometar je tu. Dosta. Morat ću se vratit i cijeli taj kvart dodatno istražit.

Prošli tjedan, nedjelja. Petak post. Subota nekih 19 i nešto po Bukovcu i Novakuši. Praznik je pa neće bit nikakvih šljakera. Parkiro na nasipu. I krenuo po autobahnu prema Kusanovcu. I došo do Kusanovca, pa mosta između Kusanovca i Prikraja. Kud sad? Ajmo preko mosta. Pa ima i ovdje authobahn. Piči. Pičim. Autobahn skreće levo. Vidi se u daljini pružni prijelaz. Sunjara je cijelo vrijeme, pa ćemo ipak ravno još kojih par stotina metra na Lonju. I trči nazad. Dođeš do mosta, 18 i nešto, ajmo još malo prema Poljanskom, a vidio sam neki zanimljiv put u šumu kad sam dolazio. I pol kilometra dalje lovačka kućica. Skoro 20 kilometara na 4:43. Brza, ravna ruta. Još treba izvidit onaj dio prema prugi.

Ovaj tjedan, srijeda. Odmah u nedjelju, sukladno vrenenskoj prognozi sam znao da će srijeda biti taj dan za izviđanje. I mica. U ponedjeljak sam napravio 19 i nešto, u utorak 20 i nešto na 5:41. Toliko me sporina smantala da sam na Stravi napiso leo. Nakon par sati kad sam došao k sebi sam promjenio u halfling. Stigo u Poljanski, ali ekipa kosi nasipe prema Mostarima (prvi put ove godine), ovi prema Kusanovcu su košeni ovi godine, pa teško da će ih sad kosit ponovno, ali ipak ću se parkirat kod lovačke. Veliki plac, nikome ne smetaš, čak se ni auto ne vidi s ceste. I tako opet na authobahn, pa došo do pruge. Nema više authobahna. Županijska cesta. Ili državna D26. Kaj je, tu je, nema labavo, Lonjica pada 😂 (bit će post i o padu Lonjice 😂). Jeee, asfalt u Lonjici, a vura veli 12,6 km. Imamo micu! Vraćam se na nazad. Vidi divljih gica. Iz jedne kuruze u drugu. Vidi malenih. Ni deset dana nemaju. Trčim dalje. Vidim trkača. Nije valjda iz Sljemena? Stignem ga, izmjenili par riječi. Ak sam dobro skužil, vježba čovjek za ligu (valjda dugoselsku). Ostalo mi još 5 kilometara pa sam malo ubrzo na 4:20. Ipak sam na autobahnu. Na kraju 25,2 na 4:33. Pustiš si 50 puta Forever Young i ideš ko tatar. Dođem do auta, a tamo ekipa radi neka drva. Mahnem ljudima. Odjednom jedan se odvoji i počne marširat prema meni. Kaj je sad? Neću valjda sad ponovno morat bežat? Da si bar okrepu popijem. Skinem sluške i krenem prema njemu. Ima čovjek tišrt od lovačke udruge. Ko ste Vi? Što radite ovdje? Pa trčim. Ekipa kosi nasipe, pa sam tu parkiro. Ovo je privatni posjed. Nemojte više ovdje parkirat. Evo neću. Nemojte se ni vi parkirat ondje. Nema još ograda ni natpisa (osim da je šuma pod video nadzorom), ali tako da znate.

Morat ću se još par puta zaletit dolje. Još dok jeclovostaj. Ne mogu odjednom sve otrčat. Moram malo ove šume istražit. Pa dio uz Lonju prema Ivaniću. Pa onaj dio prema Obreški, Krišcima, Čemernici, a ni Marča nije daleko.

No F-word

Imo sam tako lijepu ideju za blog title na japanskom. A ono sirotinja, ni F-worda nemaju. Tak mi i treba kad prvo napišem tekst, a onda smišljam naslov. Da i ja podijelim jedan komplet olimpijskih medalja.

Zlatna medalja je Molly Seidel (treća s maratona). Ova ostala ekipa ima doma krio komore, baro komore, specijalne nogavice, masažere, …, a ova ima doma beer fridge. Frižider samo za pivu. Pa ko je jači od toga? I još trči u pumericama! Komandant Sava likes this! Pumerice! Stara jugonostalgičarka!

Nije Holly Molly jedina koja je trčala u pumericama. Srebrni je (srebrni s desetoboja i srebrni s 400m na juniorskom EP iz 2015) Karsten Warholm. On je svoje pumerice napravio u suradnji s McLarenom. Pa i nisu nešto. Fali još 30 stotinki da se ide brže od HR rekorda na 400m. Sori, Warholmže! Što si jamio, jamio si! Sad kad se pojave autonomne Rimac-Bugatti startasice (samo ako država pokloni cijelo Borovo) nemaš šanse. Same idu, ne treba ih niko nosit. Samo ih staviš na startni blok i fijuuuuuuuuuu.

Bronca. Hasbeen strikes back! Muški maraton. Koja sprdnja od trke. Lik đogira 30km, zajebava se s ekipom, samo je još selfi stick falio. Onda otrči 5km u tempu maratona, onda opet đogira ostatak. Pa malo poziranja za kamere. Uopće se nije umorio. Trebo je još odradit kazneni trening. Bar 5x1km na 2:40. I onda nakon par minuta dolazi ostali krš koji jedva stoji na nogama. Strašno, tamo neki Zane Robertson veli da iduća stvar koje se sjeća nakon 32 km je hitna. Znao sam se i ja napit, ali baš toliko!? Ko zna kaj se bilo sve u onim bocama kaj je onaj neki sporušil? Heroj, a ne zločinac!

Drvena medalja. Ne, Sifan, ne možeš se ovdje natjecat. Dosta si se natjecala. Pusti malo i druge. Ne može, Sifan! Strpi se još tri godine. Drvena medalja za admine na World Athletics fejstagramu. Reko sam da ne može. Ni riječi više. Čkomi. Ti Boga!

Iduća postaja Pariz. U predkorona eri bilo je i najava mass race maratona, pa možda direktno s mjesta događaja u vaše oči. Možda.

Drugarska samokritika

Nakon godina i godina trčanja, prošli tjedan je prvi put Komandant Sava završio u Varoškom Lugom. Sramote, pa se eto sad drugarski samokritizira. Pa nije to lijepo od tebe. E, stvarno sramote. Sram te bilo komadante! Pa dobro nećemo sad pretjerivat, drugovi. A vidi ga, pretjerivat! Puj, đubre jedno! Pa kome ti đubre? Ti materina! Pljus, pljas, pljos, pljis, pljes! Dobro i to je odrađeno.

Varoški Lug je još jedan teritorij okupiran od strane Hrvatskih šuma. Ruše, ruše, ali i rade. Ko Khuen-Héderváry. Bio Komandant prošli tjedan dvaput. Četvrtak i subotu. Danas opet. I što ima za vidjet? Odmah su se ovaj tjedan počeli ravnat i čistit zarasli putevi. Krpat rupe. Frka. Bagere na gotovs kad vidiš komandanta, bagere na gotovs kad vidiš komandanta.

Varoški Lug je i specijalni zoološki rezervat. Specijalni. Sad očekujem da se apdejtaju i table po šumi. Treba dodat i nove vrste živina koje tu obitavaju: bukovečki jazavac, črnečki kajman, glogovnička štuka. Možda će kakav zoolog i doktorirat na novim živinama. Recimo, možebitni citat iz budućeg doktorata:

... Postavlja se pitanje i kako su te nove živine završile u Varoškom Lugu? Kao što ime sugerira črnečki kajman je kajman iz potoka Črnec. Potok Črnec se ulijeva u rijeku Glogovnicu. Pa kajman završi u Glogovnici. Dok roni Glogovnicom, na leđa mu skoči štuka (glogovnička) i onda ona zaspi. Glogovnica velikim dijelom omeđuje Varoški Lug. Kad ugleda most u Mostarima kajman se popne na nasip. (Štuka i dalje spava na leđima.) Dođe do ulaza u Varoški lug i pravac bara. Što se tiče bukovečkog jazavca ima jedna prilično ortodoksna teorija. Kao ima auto, pa se dopelja. ...

U usporedbi s ostalim šumskim terenima, ovo je ravnica. Uglavnom su sve te trčljive rute pod makadamima. Zasad sam identificirao i dva prilično interesantna kruga + par lijepih pravaca za odrađivanje jakih treninga. Jedan krug je veći (od 5-6km), a drugi u pol kraći. Jedino što na ovom kraćem imaju ostavljene košnice s pčelama. Ima ih na još dva mjesta, ali ta nisu toliko kritična. Ima i jedan uređen izlaz na Glogovnicu, tamo od Mostara. Probat ću iskopat još neki bliže Paruževcu, pa da spojim i te krajeve nasipom. Nisam baš siguran da se daju spojit kroz šumu. Vjerojatno i ima neki putić, ali da bi to istražio treba zimu pričekat. Prejaka je vegetacija, previše paučine i tako to.

U prošlom postu sam kao najavio nekakav polumaraton u rujnu, pripreme, napad na osobni, bla, bla, bla, … Stvarno ne znam što mi je bilo. Možda me držala sunčina od vrbovečke trke? Zanemarite.

Breaking news

Bigl je preživio. Išo je par kilometara dobro ispod 4:00. Murja, vodeći na deset, bigl, pa svi ostali. I još se zajebava. Malo desno, malo lijevo, malo naprijed, malo nazad, malo pišat … A onda ga satralo. Valjda je zanemario hidraciju, ali obzirom na entuzijazam očekujem ga i iduće godine na startu.

Baš sam se pripremao za half u Vrbovcu. Baš sam odradio odličnih 5 tjedana treninga do ovog zadnjeg tjedna. Bilo je lijepih treninga. Udarničke srijede sa: 4x2km, 2×3′ + 4×2′ + 6×1′, 2 x po eminema, 1 x frtalj eminema + 2 x po frtlja eminema, vikendom dvije lipe garčine, tri mice, malo Marče za uzbrdice i nizbrdice. Smanjio i tjednu kilometražu.

I onda, prošle subote me počela zatezat prepona i to ono nakon 10 protrčanih metara. Wtf!? Ok, za taj trening sam morao zbog događanja naroda kod Borika izmjestit startno-ciljni prostor po frtlja eminema dalje. Pa je možda to problem. Onda sam još otrčo micu. Malo previše, malo prebrzo. A kad sam baš išo tamo di nisam dosad išo i bilo je lepo, a onda ne mogu trčat sporije. I tak.

Prognoza je već te subote bila za onu stvar, a nakon toga svakoga dana u svakom pogledu ona stvar je postala veća. Hmmm, i kaj sad? Taman sam planiro pokazat da sam brži nego lani kad sam bio brži nego u svojim najboljim danima, a ono …. Dobra izlika zlata vrijedi. Cijeli tjedan sam svako jutro znao da imam preponu, a i na svakom treningu je bilo pimplavo. Moraš pazit da te ne prebaci. Imao sam i dvije terapije kosilicom (jest da je ona specijalista za zadnju ložu, ali nije odmogla). Petak je bio odmor, jučer lagani garo od 9 i po km. I odluka je bila da se trči 5ak. I onda se dođeš prijavit pol vure prije starta i gledaš ekipu i di ćeš sad trčat 5aka, pa prijaviš 10icu. Ti boga, da sam došel ranije, još bi trčal i half.

Nisam se ništ ni zagrijaval. A kaj buš kad je prvi km nizbrdo. I toplo je. Bio sam u prvom redu na startu (možda i po prvi put) pa je ubrzo bili malo ljudi ispred mene. I bigl. Prepona je bila oke, pa sam bio dosta opušten. Nisam imao nikakav plan vezan uz vrijeme, plasman, nego otrčat bez nekih problema, bez da zakuham, bez da bude (pre)teško, bez da si ponavljam još samo ovo, pa još samo ono i … Nije bilo lagano, ali niti u jednom trenutku nisam forsirao. Jedino mi se nije dalo bit među prva tri, pa sam bio malo razočaran kad je tip produžio na half. Može Iva potvrdit. Onda sam još stigao Matiju. Gad demet. Onda je nas stigao Stjepan, pa je on ošo naprijed, a Matija nije htio, pa sam na kraju završio treći. Rezultat 41:30. Pristojno. Imao sam i gorih cenera na puno ravnijim stazama i daleko povoljnijim uvjetima. Čak sam i na proglašenje došao. I onda se desilo nešto strašno. Voditelj nije čitao klubove trkača. Pa ne može to tako. Prvi nastup Črnec Caymansa, i onda to prođe nezapaženo. Toliki marketinški potencijal, a sad ništa od toga, cccccc …..

Plan je da se nakon Vrbovca prebacim bar 4 tjedna u rikaveri mod (kraće i sporije, bez teških treninga). Oke, nećemo sad pretjerivat. A onda će se i prepona oporavit. Plan je trčat Varaždin polumaraton ispod 1:24. Vrijeme je da i to otrčim. Možda otrčim nešto kratko u Križevcima ili Bjelovaru tjedan ili dva ranije. Ovisno o datumima. Ne da mi se sad to ić gledat. A možda bude još negdje u blizini kakva kratka pa da se okušam. Oke, nećemo sad pretjerivat. Ako će bit maraton u Crikvenici onda ću njega trčat, inače ništa.

Joj, znaš što bi reko dr. Asanbegović na ovo?

Gleda Komandant Sava ove izbore i ne vjeruje. Mogo se kandidirat za načelnika. Bilo ekipe koja je kao htjela, ali nije uspjela skupit potpise. Kakvi bakrači, kakvi potpisi! Pa bude onda tamo neki notorni Đuro Sessa to brojio. E, ne bude! (Zdravko Mamič like this) Kažeš: Oču bit načelnik i onda narod dođe i napiše te na listić. Što ima demokratskije i narodnije od toga?

Joj, znaš što bi reko dr. Asanbegović na ovo? Apologeti pseudoneutralnog titoizma.

Imo bi Komandant i listu za vijeće. Samo on bi bio na listi. Osvoji 65%, 10 mandata, i onda treba glasat na vijeću. Vako ćemo, dajem 5 glasova za, 4 protiv i 1 suzdržan (ne sva jaja u istu košaru). A ubire samo jednu vijećničku naknadu. Ušteda. Ili izglasaš da vijećnike bira načelnik, a načelnik vijećnike. (Zdravko Mamič like this i ovo). I ne trebaju ti više izbori. Još ušteda.

Joj, znaš što bi reko dr. Asanbegović na ovo? Soldateska diverzifikacijskog demokratizma.

Obećanja?

Nacionalizacija Hrvatskih šuma. Sve će posječ. Neće više bit Bukovca, a boga mu ni Badgersa. Neće više ni vrganja bit, a i di će se i ilegalci skrivat?

Joj, znaš što bi reko dr. Asanbegović na ovo? Agenti antipoduzetničkog đenđerizma.

Osim toga počet ćemo provodit i reformu lokalne samouprave. Svi pričaju da ima previše općina, a niko ništa ne radi po tome. Dosta! Napast ćemo i okupirat dijelove susjednih općina, te aneksirat Marču, Novakušu i Fuku. Onda neki drugi napadanu te iste općine i one nestanu.

Joj, znaš što bi reko dr. Asanbegović na ovo? Teoretičari dekonstrukcijskog municipalizma.

Kad okupiramo Novakušu, odmah dobivamo, ne jednu, već dvije pruge! Pa ko je blesav da ide sam radit prugu ili dočekat druge da prugu naprave. Uzmeš odma ove gotove. Bit će para od prugarine.

Joj, znaš što bi reko dr. Asanbegović na ovo? Suradnici budžetski financiranog neokapitalizma.

U škole će se uvest učenje mađarskog, tako da kad prebacimo front u Mađarsku i ne trebamo migrante iz Sente za orijentaciju.

Joj, znaš što bi reko dr. Asanbegović na ovo? Ne mrem više! Dajte mi vode s cukrom!

treČa županijska

Vele da je nogomet hasbeen, pa da ne bude hasbeen, odlučilo osnovat superligu. Dva dana kasnije je i superliga postala kao hasbeen. Nakon toga sam, kao founder i CEO nekoliko legendarnih running team-ova, odlučio pomoć sirotinju. Vele, za superligu je kao bitan utjecaj na društvenim mrežama. To je valjda, kajjaznam, deset iljada lajkova penal (ono ko klinci smo imali pravilo tri kornera penal, ali bar si moro napravit korner), ili, kajjaznam, deset miljona lajkova 3 boda. Tako sam napravio fotosešen i pozvo svoju fejstagramsku sljedbu da dere palčeve, tako da gazda superlige Perez vidi naš potencijal i da nas pozove u superligu. Odmah sam predložio i načine na koje se utjecaj na društvenim mrežama može transformirat u maratonske rezultate. Recimo, možeš trčat, a možeš skupljat lajkove. Primjerice: 10 iljada lajkova za 3 sata i to ti je sub 3 maraton. 10 miljona lajkova za 2 sata sub 2 maraton. 10 miljarda lajkova za 1 sat sub 1 maraton! Mladež ne želi gledat utakmice od 90 minuta, pa ajmo ih skratit. Pa što onda ne bi imali i maraton od 42195 decimetara.

Perez se nije javio. Pizdek. Kad nas razhebu, mi dodamo gas! Osnivamo najnoviju ligu. treČa županijska! Superliga. Elitizam. Pa naravno da se rulja buni. Moraš im prodat spiku. Ko će se bunit na županijsku, i još k tome treČu. Proper trčanje. Naravno, da će i treČa županijska biti elitna liga. Nema labavo. Nema sudac nas je pokro, lopta se odbila od krtovinca, centarfor se snočka zapil, bek vozi gnoj …. Bit će 5 running teamova s najvećim marketinškim potencijalom: Bukovec Badgers, Marča Beavers, Črnec Caymans, Lonjica Sharks, Glogovnica Pikes. I to je to. Nikakvi ostali jazavci merkati ne dolaze u obzir. Moto lige: kad ne grizem, ujedam!

Mi smo tu zbog para, a ne spašavanja ne znam čega. Zamisli derbi: Bukovec Badgers vs Marča Beavers. Clash of titans! Drvosječe z Bukovca i Marče na ursusima i fergusonima dolaze navijat, turiraju se motorke na tribinama. Kakav Kop! Di ćeš protiv Stihlovke! Kako nećeš to lajkat! A još kudosi! Koliko je to sponzora: Stihl, Husqvarna, Alpina, Jonsered, … Para ko dreka. A bome imam i tri kluba u ligi od pet. E, moj Florentino, tak ti se to radi, tri od pet, a ne jedan od tri. Jel ti treba možda nacrtat? Po mogućnosti graf? Imamo mi jednog, malog. Sad, kad bolje razmislim, kak ste brzo propali, možda vam je i crto grafove. Morat ću apdejtat i profil na Linkedinu. Sad ću malo šarat. Dosadila mi ekavica, pa ću malo preć na ikavicu. Umjesto CEO, bit ću CIO @ treČa županijska.

HasBeensi

Ich bin ein HasBeen. Propo sam. Više čak nisam ni prostak. Planiram otrčat 11×1′ i onda otrčim 12 (dvanaest). Jučer trebam trčat 7×2′ kad ono 8 (osam). Prošli tjedan 13.50km@4:01. Zašto ne 13km? Tako lijep primjerak prostog broja. Ne, nego 13.50. Strašno. Uopće ne znam kako mi se omaklo 19×30”.

Čak mi je i Polar Vantage M počeo pokazivati znakove hasbeenovštine. Dva trčanja, uhvatim GPS, izgubim GPS, uhvatim GPS, izgubim GPS, … Ništa, factory reset, deinstalacija Polar Flowa s moba, pa ponovna instalacija, svi mogući restartovi… A baš idući trening je bilo gore spominjanih 13.50km, pa za svaki slučaj iskopao iz ladice i Forerunner 405. Uspio ga napunit. Traje to punjenje. Duplo duže se puni, nego što mu baterija drži. I tako trčao ja trening s dva sata. U konačnici su oba izmjerila identičnu ukupnu udaljenost od 22.40km, dok je ovaj jačiji dio od 13.50km na 405ici bio 20m kraći. Polar se nastavio ponašati besprijekorno kao i dosada, tako da ga neću morat slati servis kod Panj & Sekira d.o.o. Čak sam htio i sinkat 405icu. Pokreneš garmin express, pa onda veli da je stara verzija, pa pokreneš update, pa se instalira nova, pa ju pokreneš, pa onda veli da je i to stara verzija, pa opet pokreneš update i tako … Na koncu sam odustao jer izgleda da je i stick hasbeen. Btw. 405 je iz pretprošlog desetljeća je – ti boga moral bi si kupit novi, neki drugi kao pace2 ili m2.

Ali nisam ja jedini hasbeen, jedan, dva, tri … ima nas još. Kupio sam prošli mjesec neke socijalne Pegasus 37 E(liud)K(ipchoge). Nisam planiro, ali eto, što da vam napišem, mi hasbeensi se moramo držat zajedno. Gledaš Eliuda, pa ti dođe žao. Ne može čovjek više trčat maraton ispod 3 (kao ni ja – ali ja sam bar ekološki osvješten pa trčim u carbon free tenisicama). Lik više ne može uzet ni drvenu medalju na prvenstvu Japan (kao ni ja). Sad mora prodavat tenisice. Ne znam kako je tako propao, ali imam teoriju. Jednostavnu. Bez grafova, druge derivacije, bolesne bure, a bogami i zdravog juga. On je Tottenhamov fan. Mourihno (još jedan hasbeenovac) je trener u Tottenhamu. Dila pečene odojke po trening kampu. I onda dođe Eliud i urokaju se.

PS
Nakon što sam objavio zadnji post, zaprijetio se ujedanjem i cijepljenjem, s Badger’s miles segmenata su nestali biciklisti. Je nek, ti boga! Nema labavo.